Današnja medicina došla je do zaključka da je med dragocena hrana za
čoveka, od rođenja pa do duboke starosti, u zdravlju i u bolesti. Naravno i
tu postoje izvesna pravila kako, kada i koliko meda treba uzimati, tako da
ćemo mi navesti neka od njih:
Već tri meseca posle rođenja bebi se može davati po pola kašičice meda dnevno, ali obavezno rastvorenog u mleku, čaju ili kašici. Kasnije, beba može dobijati i celu kašičicu meda uvek rastvorenog u nekoj drugoj hrani. Mališani školskog uzrasta i omladina mogu da uzimaju po dve kašičice meda, a odrasli i više, najviše do 100g dnevno.
Med se posebno preporučuje rahitičnoj, anemičnoj i slabunjavoj deci, najbolje uz riblje ulje. Kada se med i riblje ulje uzimaju istovremeno bolje se iskorištava D vitamin, a poboljšava se i iskorištavanje nekih minerala.
Mladi koji se bave sportom takođe treba redovno da uzimaju med kako bi brže nadoknadili izgubljenu energiju i dobili sve one zaštitne materije koje su im potrebne.
U lekarskoj praksi polen su prvi put primenili na jednoj pariskoj
klinici 1956. g. Lenormand i Chauvin. Rezultati njihovih eksperimenata
da primene polen u lečenju pacijenata sa hroničnim crevnim oboljenjima
bili su neočekivano dobri. Preparat je uticao regulativno na delatnost
probavnog trakta. Povoljno je delovao kako na hronični zatvor tako i na
hronične dijareje koje prate kolitise otporne na lečenje antibioticima.
Antibiotička aktivnost polena protiv crevnih bakterija verovatno je
osnovni lekoviti faktor u lečenju zapaljivih oboljenja creva. Veliko
kliničko iskustvo u primeni polena ima Lenormand. On je postigao dobre
rezultate kod bubrežnih komplikacija usled zapaljenja creva. Autor je sa
uspehom primenjivao polen i kao biostimulator u slučajevima prevremenog
starenja i staračke slabosti.
Od svih proizvoda koji se dobijaju iz pčelinje košnice, sve do nedavno
propolis je bio najmanje poznat i nedovoljno cenjen.
Propolis je pčelinji proizvod koji predstavlja mešavinu smolastih materija koje pčele sakupljaju sa lisnih pupoljaka drvenastih biljaka i prirodnog pčelinjeg voska. Tačnije, to je crvenkastožuta, lepljiva smola, prijatnog aromatičnog mirisa, koja u toplim rukama lako omekša Pčele ga sakupljaju u toku cele pašne godine a najviše pred nastupajuću jesen i zimu. Prikupljaju ga s raznog drveća, najčešće sa topole, vrbe, kestena i konifera. Propolisom (grčki: pro - ispred i polis - grad) pčele zatvaraju, štite svoju košnicu. Njime popunjavaju sve pukotine i nepotrebne otvore kako bi svoje stanište zaštitile od vetra, kiše i sl. u predstojećem periodu. Takođe, pčele njime oblepljuju svako strano telo koje se nađe u košnici (npr. miš) da bi se štitile od neprijatnih mirisa i bakterija koje nastaju prilikom raspadanja leša. Ako je razmak između plodišnih okvira i plodnjače veliki, pčele na više mesta prave po podnjači naslage od propolisa i voska, koje im služe za brže penjanje do saća i spuštanje na podnjaču. Novoizgrađene voštane ćelije pre polaganja jaja pčele takoreći okupaju, propoliziraju, što predstavlja odličnu dezinfekciju istih. Pčelar propolis može da prikupi iz košnice, sa ramova ili na drugi način, po pravilu samo u julu mesecu. Kanije ga ne treba uzimati jer je u tom periodu neophodan pčelama kako u cilju zaštite svog stana tako i za stalnu dezinfekciju istog. Pčele su na planeti u svom sadašnjem obliku, kako tvrde neki eksperti, oko 80 miliona godina!
___________________________________________________________________________________________________________________